Industrija 4.0 (poznata i kao I4) naziv je za Četvrtu industrijsku revoluciju. Prije I4, naravno, postojale su tri prethodne revolucije koje su obilježile velike promjene u industrijskoj proizvodnji. Prva je bila u 18. stoljeću kada su voda i para postali primarno gorivo za proizvodnju. S obzirom na to da je prelazak s ručnog rada na nove tehnologije bio potreban, prošlo je vrijeme dok su nove tehnologije bile prihvaćene u proizvodnji. Prve industrije koje su to iskusile bile su tekstilna industrija, željezarska industrija i poljoprivreda. Druga revolucija označava doba masovne proizvodnje. Masovna proizvodnja čelika imala je leptirski učinak, što je rezultiralo rastom željeznica, što je povećalo povezanost među ljudima i potaknulo širenje masovne proizvodnje. Promjene koje sam spomenuo dovele su do velikog gospodarskog rasta, ali i do porasta nezaposlenosti jer su mnogi radnici zamijenjeni strojevima. Treća ili digitalna revolucija dogodila se kao rezultat razvoja računalstva i informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Donijela je mnoge promjene u svakodnevnim poslovima i oblikovala svijet kakav danas poznajemo.

I4 znači razvoj automatiziranih i potpuno autonomnih, inteligentnih sustava koji će komunicirati međusobno, ali i s operativnim osobljem. Zahtijeva apsolutnu digitalizaciju i potpunu upotrebu mogućnosti komunikacije kako bi se postigao svoj maksimum i ubrzao razvoj industrijske proizvodnje.

Ako želimo postići taj nivo I4, potrebno je razviti elemente I4 koji ga čine onakvim kakav jest – autonomni roboti, tehnologije velikih podataka, IoT (Internet stvari, sustav povezanih uređaja, strojeva, objekata, ljudi s mogućnošću komunikacije i prijenosa podataka bez izravnog kontakta), oblak za pohranu podataka, umjetna inteligencija, 3D ispis i mnogi drugi. Svi ti I4 elementi povezani su unutar CPS (kibernetičko-fizičkih sustava), koji je sustav koji integrira mrežu, digitalizaciju i fizičke procese nazvanih elemenata.

Iako ovo još uvijek izgleda kao daleka budućnost, danas se mnogi I4 elementi koriste u svakodnevnom životu, ne samo u industriji. 3D ispis može se vidjeti na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, internetske prodajne tvrtke poput Amazona, e-Bay-a, Wish-a, naručivanje dostave hrane i drugih potrepština, korištenje oblaka za pohranu fotografija, audio ili videozapisa – razvoj ovih svakodnevnih dijelova života uzrokovao je razvoj samog I4.

S obzirom na to da se I4 još uvijek razvija, postoji nekoliko otvorenih pitanja s kojima se još uvijek susrećemo – kako će svijet izgledati kada I4 dosegne svoju punu kapacitet?, kako organizirati upravljanje i resurse?, kako jedna grana I4 utječe na drugu? i mnoga druga.

Mnji znanstveni članci o I4 koji su objavljeni većinom su se fokusirali na dvije grane – ekonomska grana i ekološka grana. Socijalni, humanistički, mogućnost inovacija, strategije upravljanja, politički su samo neki od mnogih elemenata koji nisu spomenuti, ali dolaze do izražaja i otvaraju nova pitanja o I4 koja treba riješiti.

Neke od problema s kojima se I4 suočava nemaju naznaka rješenja. Ekonomska grana, naravno, bila je najviše obrađena, ali cijena implementacije ovih sustava još je uvijek previsoka da bi osigurala investitorima povrat novca i da će zaraditi još nešto. I tako dalje, gubitak privatnosti zbog rasta nadzora, umjetna inteligencija, rast nezaposlenosti zbog automatizacije, posebno za plave ovratnike. Nastavak, nemogućnost regulacije, problemi s normama i radnim certifikatima, menadžeri na vrhu hijerarhije postaju suvišni, bilo kakve pogreške u IT sustavima mogu uzrokovati velike gubitke, baš kao i pogreške u sustavima cyber sigurnosti ili vatrozida.

U Hrvatskoj se također, barem u teoriji, razvija I4. Pametne tvornice još uvijek su rijetkost, organiziraju se mnogi poslovni sastanci, sveučilišne nastave sve više se fokusiraju na to, Hrvatska gospodarska komora na svojoj web stranici ima dokumente posvećene I4 i njezinim primarnim karakteristikama.

Međutim, u praktičnom svijetu situacija je nešto drugačija – Hrvatska je još uvijek daleko od I4. Manje od 30% industrije može se nazvati dijelom industrije 3.0, dok opća slika pokazuje da smo još uvijek u dobu industrije 2.0. Ako to usporedimo s ostalim zemljama EU, još je vidljivije. Europski parlament napravio je četiri skupine zemalja, temeljene na njihovoj uključenosti i potencijalu I4 – prvu skupinu čine vodeće zemlje, a to su Njemačka, Švedska, Austrija i Irska, zemlje s potencijalom su Belgija, Danska, Nizozemska, Velika Britanija i Francuska, tradicionalne zemlje su Češka, Slovačka, Slovenija, Mađarska i Litva. Posljednja skupina su zemlje nazvane kolebljivci, a to su Italija, Španjolska, Estonija, Portugal, Poljska, Bugarska i Hrvatska. Smatraju se kolebljivcima jer nemaju dovoljno dobru industrijsku bazu ili nemaju dovoljno ekonomskih resursa za daljnji rast. Hrvatski problem je i taj što dopušta mnogim svojim I4 radnicima da odu u Njemačku ili Irsku i opskrbljuju njihov rast umjesto svog.

Iako je I4 još uvijek na početku, postoje mnogi izazovi u njegovoj provedbi. S dobrim pripremama, kritičkim čitanjem već napisanih znanstvenih članaka i stvaranjem novih, I4 ima potencijal promijeniti svijet u kojem danas živimo. Potrebna je dobra strategija koja uključuje sve aspekte i prijelazno razdoblje potrebno da bi se organizacijske promjene mogle dogoditi – razlika prije i poslije prijelaza na I4 trebala bi učiniti tvrtke neprepoznatljivima.

I4 ima mogućnost promijeniti naš svakodnevni život, ali uz loše upravljanje i strategije može također ugroziti gospodarstvo, proizvodnju ili društvo općenito. Sve ovisi o nama kako ćemo se nositi s I4 i koliko ozbiljno ćemo ga shvatiti.

Pametni gradovi mogu se definirati kao urbana područja koja koriste različite vrste elektroničkih senzora za prikupljanje podataka radi pružanja informacija za upravljanje sredstvima i resursima, ne nužno kao skupina pametnih domova. Podaci se mogu prikupljati na različite načine – od građana, njihovih uređaja, gradske opreme i drugih poslovnih primatelja. Ti se podaci zatim obrađuju, analiziraju, nadziru i upravljaju od strane sustava za prijevoz i transport, elektrana, vodoopskrbe, policije, informacijskih sustava, škola, knjižnica, bolnica i mnogih drugih institucija.

Osnova pametnih gradova je takozvani Internet stvari (IoT). Internet stvari je sustav međusobno povezanih uređaja, mehaničkih i digitalnih strojeva s jedinstvenim identifikatorima i sposobnošću prijenosa podataka putem mreže bez potrebe za ljudskom interakcijom. Koncept pametnih gradova integrira informacijsku i komunikacijsku tehnologiju (ICT) i različite fizičke uređaje povezane s IoT-om kako bi se optimizirala učinkovitost gradskih operacija i usluga. Na taj način, ICT bi se koristio za podizanje kvalitete i interaktivnosti gradskih usluga, smanjenje troškova i potrošnje resursa te olakšavanje komunikacije između građana i gradske uprave.

Interes za pametne gradove potaknut je nekim velikim društvenim i globalnim promjenama. Tehnološki napredak, ekonomske i okolišne promjene, klimatske promjene, internetska prodaja, rast urbanih populacija i čak koronavirus samo su neke od tih promjena koje potiču razvoj pametnih gradova.

Osim svega navedenog, koncept pametnog grada ide dalje. Pametni gradovi poticali bi građane da budu aktivniji članovi društva, dajući povratne informacije o različitim uslugama koje su primili, stanju cesta, izgledu okoline ili volontiranju za društvene aktivnosti. Danas su pametni gradovi još uvijek rijetkost, što ih čini privlačnim lokacijama za život, zapošljavanje i turizam.

Neki od ključnih aspekata za razvoj pametnih gradova su sljedeći:

• Moderna digitalna infrastruktura, kombinirana s sigurnim, ali otvorenim pristupom javnim podacima koji bi se pružali građanima kada im trebaju.
• Inteligentna fizička infrastruktura (IoT).
• Spremnost za učenje od drugih i eksperimentiranje s novim pristupima poslovanju ili poslovnim modelima.
• Transparentnost rezultata i performansi gradske uprave tako da ih građani mogu ocijeniti, instituciju po instituciju i tako da se može ostvariti napredak.

Iz navedenog se može vidjeti da je put prema pametnim gradovima još uvijek dug. S svim resursima koji moraju biti uloženi i mnogo vremena potrebnog za napredak, pitanje je koliko je to isplativo? Zašto nam uopće trebaju pametni gradovi u današnje vrijeme?

Potrebni su nam upravo zbog toga što je urbanizacija proces koji ne staje. 54% svjetske populacije živi u gradovima, a taj će se broj prema procjenama povećati na 66% do 2050. Ako se uzme u obzir rast populacije, urbanizacija će u sljedećih trideset godina u gradove dodati 2,5 milijardi novih ljudi. Doći će do prenaseljenosti gradova što će dovesti do iscrpljivanja resursa, a rastuće socijalno-ekonomske razlike među građanima mogu dovesti do problema u zajednici. S pažljivom provedbom, pametni gradovi mogu biti najbolja investicija za rješavanje ovih problema. Povećava se povezanost građana na nekoliko razina i, kao što je već spomenuto, između gradske uprave i stanovništva. Osim toga, pametni gradovi su “ekološki osviješteni” jer u teoriji koriste uređaje za praćenje čistoće zraka, zajedno s drugim faktorima važnim za ljudsko zdravlje.

Koliko je pametan grad uspješan, jednom kad je izgrađen, priča se na temelju nekoliko faktora, neki od kojih su već spomenuti u tekstu. Osim zadovoljstva ljudi, njihove povezanosti, kvalitete stanovanja, trgovine i urbanog infrastrukture, postoje još tri kvalitativna pokazatelja razine razvoja pametnog grada:

• Raširenost bežične povezanosti
• Otvorenost podataka
• Sigurnost

Bežična povezanost možda neće biti ista u svim gradovima, jer nisu svi gradovi iste veličine. Mreža niskog napajanja širokog opsega (LPWAN) brzorastuća je tehnologija koja bi odgovarala većini pametnih gradova. Specifična je po tome što omogućuje brzu komunikaciju u IoT-u, poput senzora i prijemnika. Takva tehnologija uključuje tehnologije poput LoRa (dugog dometa), Bluetooth i mnoge druge. Razvojem tehnologije 5G, koja se očekuje, pametni gradovi trebali bi biti podignuti na novu razinu i postati sve uobičajenija pojava u svijetu.

Povijesno gledano, vlade, tvrtke i sami pojedinci strogo su čuvali svoje podatke i dijelili što je manje moguće s drugima. Brige o privatnosti i strahovi od kršenja sigurnosnih mjera nadmašivali su vrijednost širenja informacija. Ipak, da bi pametni grad uspio, potrebno je omogućiti svim svojim stanovnicima dijeljenje informacija i kombiniranje s kontekstom kako bi donosili informirane odluke u stvarnom vremenu.

Kamere diljem grada, pametne ceste i sigurnosni nadzor javnih mjesta mogu dodati još jedan sloj zaštite i sigurnosti građana. U teoriji fantastično, u praksi, međutim, javljaju se problemi i sumnje. Mogućnost hakiranja i cyber napadi, krađa podataka, nedostatak povjerenja u izvore informacija samo su neki od problema koji se javljaju. Odgovori na ova pitanja leže u fizičkim podatkovnim sefovima i snažnim provjerama identiteta te snažnom autentifikacijom.

Postoje četiri glavna sigurnosna cilja:

• Dostupnost – pouzdan pristup svim podacima u stvarnom vremenu. Dijeljenje, prikupljanje i filtriranje informacija ključno je, a sve sigurnosne rješenja ne smiju utjecati na dostupnost.
• Integritet – Pametni gradovi ovise o pouzdanim i točnim podacima.
• Povjerljivost – neki prikupljeni i pohranjeni podaci mogu sadržavati osjetljive informacije o građanima. Neovlašteni pristup tim informacijama trebao bi biti spriječen.
• Odgovornost – korisnici sustava moraju biti odgovorni za svoje postupke. Njihove interakcije s osjetljivim sustavima moraju biti zabilježene i povezane s određenim korisnikom.

Neki veliki svjetski gradovi već su krenuli u proces postizanja statusa pametnog grada.

New York je pokrenuo nekoliko inicijativa usmjerenih na razvoj pametnog dijela grada. “Midtown in Motion”, projekt njujorškog odjela za promet, pokrenuo je sustav upravljanja koji je ubrzao putovanje u središnjem dijelu New Yorka za 10%. “LinkNYC” pruža besplatan i brz Wi-Fi, telefonske pozive, punjače za mobilne telefone i pristup gradskim uslugama, kartama i uputama. Ovaj projekt predstavlja jedinstvenu komunikacijsku mrežu (umjesto telefonskih govornica) između Bronx-a, Brooklyna, Manhattana, Queens-a i Staten Islanda. Aplikacija i web stranica “MyNCHA” pružaju vlasnicima nekretnina razne online usluge. Pokrenut 2015. godine, MyNYCHA uključuje usluge poput plaćanja najamnine, organiziranja popravaka, upozorenja na razne kvarove, pregled rasporeda inspekcija…

U Europi, Amsterdam i Kopenhagen su najistaknutiji u području pametnih gradova. Amsterdam je kao projekt pametnog grada započeo 2009. godine s preko 170 projekata. Osim podataka o prometu u stvarnom vremenu, Amsterdam također ima “roboats” (dostavne brodove) i plutajuće samoosnovne sela koja sprječavaju prenapučenost. Kopenhagen, u suradnji s američkim sveučilištem MIT, razvija sustav pametnih bicikala koji će putem svojih senzora slati podatke u stvarnom vremenu administraciji i vozačima, većina kojih se odnosi na gužve u prometu i čist zrak. Kako bi to dodatno poboljšao, u suradnji s Googleom, grad je instalirao opremu za mjerenje zraka u automobilima s pogledom na ulicu kako bi proizveo kartu toplinskih mrlja grada kako bi obavijestio bicikliste i pješake gdje je zrak najčišći i kako bi se planirale rute.

Hrvatska ima Nacionalnu razvojnu strategiju do 2030. godine, u kojoj velik dio zauzima razvoj pametnih gradova. Iako još nije na razini najpametnijih gradova svijeta, Hrvatska ide u pravom smjeru, iako je potrebno još uložiti u poboljšanje infrastrukture i modernih tehnoloških rješenja.

Zagreb Smart City je strategija za poboljšanje Zagreba, koja se fokusira na učinkovitu, pametnu i transparentnu upravu grada, pametno upravljanje energijom, digitalnu infrastrukturu, upravljanje komunalijama i mnoge druge parametre koji određuju pametan grad. Godine 2007. Rijeka je uvela besplatni Wi-Fi na odabranim lokacijama u gradu, a također su dobili nagradu “Smart city” za praćenje prometa bespilotnim letjelicama. Dubrovnik, kao najveći turistički centar, predstavio je neka rješenja koja olakšavaju život građanima i turistima. Grad uvodi pametni sustav parkiranja – senzori su postavljeni na svim parkiralištima, a ljudi mogu koristiti aplikaciju kako bi pronašli slobodno mjesto. Osim toga, postoji aplikacija koja prati kretanje ljudi u staroj jezgri i predviđa gužve.

Osim velikih gradova, i mala mjesta sudjeluju u svojem napretku prema statusu pametnog grada. Vukovar ima model koji bi nadzirao promet, implementirao pametne semafore i uključivao javnu rasvjetu kada padne mrak. Vrgorac ima aplikaciju koja izravno povezuje lokalne poljoprivrednike i proizvođače s kupcima. Bjelovar je digitalizirao javnu upravu, a Pula je digitalizirala vrtiće, što je omogućilo lakše upise.

Jedan od najpoznatijih, ako ne i najpoznatiji, pametni proizvodi stvoreni u Hrvatskoj svakako je pametna klupa, čiji je izumitelj uvršten na Forbesov popis “30 ispod 30” (30 obećavajućih poduzetnika mlađih od 30 godina). Klupa pruža pristup Wi-Fi mreži, ima bežični punjač za mobilne uređaje i 2 USB priključka, te osvjetljava područje oko sebe LED rasvjetom.

Osim svih dobrih strana pametnih gradova, postoje i loše strane. Neke se već mogu naslutiti iz teksta do sada.

Prva je najjasnija, mogućnost sigurnosnih propusta i gubitak privatnosti. Već sada mnogi aktivisti za ljudska prava bore se protiv agresivnog prikupljanja podataka potrebnih za funkcioniranje pametnog grada. Život bi bio poput onog iz romana “1984” Georgea Orwella, s kamerama na svakom kutu, a svakodnevno prikupljanje podataka o životima građana pomoglo bi vlastima da razumiju svaki aspekt njihovih života, što bi moglo biti prilično loše ako ti podaci padnu u krive ruke.

Još jedan problem bio bi nedostatak informacija i tehnološka nepismenost velikog dijela građana. Ako sami građani nisu svjesni promjena i ne znaju kako ih iskoristiti i tako odigrati svoju ulogu u sustavu pametnog grada, sve inovacije i stotine milijardi uložene u njih bit će uzalud.

Senzori potrebni za rad pametnog grada rade na baterijama. Proizvodnja barem bilijun baterija za uređaje IoT nemoguća je i sigurno loša u dugoročnom smislu zbog svih štetnih učinaka koje proizvodnja baterija ima na okoliš. Neke tehnološke tvrtke već rade na bežičnom prijenosu energije, što bi napajalo uređaje putem radijskih valova. Zvuči kao daleka budućnost? Možda nije tako daleko, ali zasad takvi uređaji još uvijek nisu u upotrebi, pogotovo ne u javnosti.

Pametni gradovi su budućnost, ne tako daleka. Civilizacija napreduje svakog dana i samo je pitanje vremena kada će tehnologija i umjetna inteligencija preuzeti svakodnevne poslove građana pametnih gradova i tako osloboditi još više vremena za kreativnost i umjetnost. Hoće li se to dogoditi za deset ili pedeset godina teško je reći, ali nesumnjivo je da je takva budućnost gotovo sigurna.

Desetljećima, od početka znanstvene fantastike u književnosti, filmovima ili TV emisijama, vidimo načine na koje se kuće ljudi mogu automatizirati. Roboti koji obavljaju kućanske poslove ili leteći automobili sposobni da se sami parkiraju još uvijek su u području znanstvene fantastike kao dio svakodnevne kućne opreme, ali mnoge druge stvari više nisu tako nedostižne, dok su neke od njih postale dio svakodnevnog života.

Dobro sam svjestan da ova tema nema blisku povezanost s Autegrom, ljekarnom ili radom koji obavljam, ali zaista je zanimljiva kao istraživačka tema, posebno otkako sam se uselio sam. Nisam otišao dalje od pametnih svjetala, ali želio bih. Mogućnosti koje pametni domovi nude rastu svakog dana. Njihove početke možemo pronaći u ranim godinama 20. stoljeća.

To nije bio pravi početak pametnih domova onakvih kakve ih danas poznajemo, ali u to vrijeme, električni usisavači, hladnjaci, pegle, perilice rublja, tosteri i mnogi drugi kućanski uređaji koji su danas uobičajeni bili su ogroman korak u tom trenutku. 1975. godine stvoren je X10, komunikacijski protokol koji je slao radijske signale frekvencije 120 kHz programabilnim prekidačima. Ti signali omogućili su kontrolu tih električnih uređaja, na primjer kada i kako će raditi.

Od tada, pametni domovi prošli su kroz mnoge nadogradnje. Danas su uglavnom usmjereni na sigurnost, udobnost i “zeleniji” način života. Omogućuju mobilnu kontrolu, automatsko osvjetljenje, kontrolu temperature zraka, obavještavanje vlasnika putem tekstualnih usluga ili e-pošte o situacijama koje se događaju ili s video zapisima kuće/stana/dvorišta.

Neki od pametnih uređaja koji se često mogu vidjeti u današnjim pametnim domovima su:

• Pametni televizori – mogućnost internetske veze gdje vlasnik može gledati filmove, TV emisije ili glazbu po zahtjevu, upravljanje glasom ili gestama.
• Pametna svjetla – svjetla koja se mogu automatizirati, kontrolirati daljinski ili glasom, mogućnost detekcije prisutnosti i kontroliranje razine svjetlosti ovisno o situaciji. Također se mogu kontrolirati uzimajući u obzir razinu dnevnog svjetla u prostoriji.
• Pametni termostati – kontroliranje temperature u prostoriji uzimajući u obzir uvjete vani.
• Pametne sigurnosne kamere – obavještavanje vlasnika čak i kada su daleko.

Mogućnosti su beskrajne – svjetla mogu probuditi vlasnike postupnim povećanjem razine svjetlosti (na primjer, moramo se probuditi u 7 sati, možemo podesiti svjetla da od 6 do 7 sati postupno rastu od 0 do 50%, što simulira izlazak sunca i smatra se zdravim načinom buđenja), zalijevanje travnjaka kad je potrebno, grijanje ručka netom prije nego što vlasnik dođe s posla i tako dalje. S obzirom na sve to, kao i na sve ostalo u svijetu, pametni domovi imaju svoje nedostatke. Mnogi ljudi još uvijek su sumnjičavi prema svim tehnološkim postignućima (samo pogledajte sve uništavanje 5G odašiljača koji su aktualni u vrijeme pisanja) ili se boje tehnologije ili odustaju s pojavom prvog problema koji ne mogu riješiti. Da bi pametni domovi dosegnuli svoj puni potencijal, svi pametni uređaji moraju biti potpuno kompatibilni jedni s drugima, bez obzira na proizvodnu tvrtku, seriju modela ili vrijeme proizvodnje. S obzirom na današnje stanje, specifični protokoli ili standardi još uvijek ne postoje. Još jedna briga je sigurnost podataka. Svi pametni domovi prikupljaju podatke o našim navikama i mogući probijanje u taj sustav čini vlasnike ranjivima. Isključivanje svjetala ili ostavljanje prednjih vrata otključanima samo su neki načini napuštanja doma bez ikakve sigurnosti.

Budućnost pametnih domova teško je predvidjeti. S obzirom na veliku ekonomsku krizu koja je neizbježna, izazvanu pandemijom COVID-19, budućnost ipak treba biti svijetla. U nekom utopijskom svijetu naš će dom moći zakazivati sastanke ovisno o našim obvezama, naručivati dostave lijekova za bolest za koju još ne znamo da je imamo, ali naš dom zna jer je skenirao naše vitalne znakove ujutro, prilagoditi temperaturu tuširanja onako kako volimo. Ali, da bi se dosegnuo taj nivo, potrebno je puno vremena, strpljenja i financijskih ulaganja.

O ekološkim problemima se danas razgovara više nego ikad prije. Industrijska grana gospodarstva jedan je od najvećih zagađivača Zemljine atmosfere te se kao takvo zagađenje okoliša kroz industriju treba smanjiti što je moguće više. Zagađivanja se događaju na razne načine – ispuštanjem raznih nestabilnih organskih spojeva, zagađivača zraka u plinovitom stanju ili neispravnim odlaganjem čvrstog štetnog otpada. Svi ti čimbenici dokazano loše djeluju na zdravlje ljudi i drugih živih bića, onečišćenje okoliša te kontaminaciju zraka i opskrbljivača vodom.

Iako većina zagađenja ima puno veće dugoročne posljedice, ukoliko se poklopi nekoliko čimbenika, te posljedice mogu biti kratkoročne i opasne. Veliki smog u Londonu, koji se dogodio između 5. i 9. prosinca 1952. godine ubio je, po nekim procjenama, najmanje osam, a najviše do dvanaest tisuća ljudi. Smog je nastao kombinacijom jako hladnog vremena bez vjetra i korištenjem kamina na ugalj kako bi ljudi ugrijali svoje domove. Magla nastala vremenskim uvjetima se kombinirala sa smogom nastalim iz kamina, automobila i dimnjaka. Punih pet dana oblak magle i smoga je paralizirao London, cijela prometna infrastruktura je bila stopirana osim londonske podzemne željeznice. Umirali su uglavnom djeca i starci te ljudi s kroničnim bolestima pluća.

Taj događaj je potaknuo britanski parlament na tranziciju s ugljena kao primarnog goriva na plin, naftu i električnu energiju. Slične stvari se događaju i danas, prevelika svjetska populacija i potrebe koje s tim idu su uzrok sve više nekontroliranog izbacivanja industrijskog otpada u okoliš te je potrebna tranzicija na čiste izvore energije.

Zadatak proizvođača je da eliminiraju negativne nusproizvode iz industrijskog sektora što je više moguće.

Zašto je tomu tako, poprilično je jednostavno. Općepoznato je koliko loših posljedica donosi prekomjerno ispuštanje otpada u okoliš. Najopasnija je globalno zatopljenje do kojeg dolazi prekomjernim ispuštanjem metana i ugljikovog dioksida u atmosferu te većina tih emisija dolazi upravo iz industrijske proizvodnje.

Zagađenje zraka može se definirati kao „uvođenje supstanci ili energije, uzrokovano direktno ili indirektno od čovjeka, u zrak što rezultira štetnim učincima kao što su ugrožavanje ljudskog zdravlja, štetnost živim bićima i ekosustavima i materijalnom posjedu te ometanje pogodnosti i ostalih legitimnih upotreba okoliša“. Najveći zagađivači atmosfere danas su dušikovi oksidi, sumporovi oksidi, čestični plinovi (prašina) te teški metali poput žive ili olova. Uz diretkno odgovornu industriju (osobito industrija na ugljen), veliko zagađenje uzrokuje transport, poljoprivredni sektor te spaljivanje otpada.

Sve više industrija svoje pogone prebacuje na čiste izvore energije te bi se tim primjerom trebalo voditi i ostatak tvrtki. Postrojenja koja koriste prirodni plin ili ugljen kao pogonsko gorivo doprinose zagađenjima vode i zraka posvuda po svijetu. Ti zagađivači uzrokuju poteškoće u disanju, neurološke probleme te povećavaju vjerojatnost srčanih udara i raka uz ostale kronične zdravstvene probleme. Najveći korisnici fosilnih goriva su proizvođači papira i betona. U najboljem slučaju kao energija bi se koristile solarna energija i energija vjetra, ali mehanizam je još daleko od toga. Prihvatljivo bi bilo korisititi energiju biomase ili geotermalnu energiju, koji ispuštaju dio zagađivača, ali u znatno manjoj količini nego prirodni plin i ugljen.

Zagađenje zraka i klimatske promjene su usko povezane, što je dovelo do internacionalnih zakonskih regulativa. Unatoč zakonima, industrije koje se još ne prebacuju na čišće izvore energije ih uspješno zaobilaze. Po istraživanju Andrewa Kinga i Micheala Lenoxa iz 2002. čak 30% industrija potcjenjuje mjere za smanjivanje otpada. Zagađeni zrak samo u Europi je odgovoran za 400 000 preuranjenih smrti godišnje. Loša implementacija zakona i slabo provođenje, unatoč dobrim i strogim zakonima, su glavni krivci za to što europski gradovi vode u zagađenju zraka, unatoč zemljama u tranziciji kao što su Indija i Kina koje se oslanjaju na industriju kao glavnu gospodarsku granu. Pretpostavlja se da će se do 2030. godine zagađenost zraka smanjiti, ali će se tada eksponencijalno usporiti.

Najbolji nedavni primjer neusklađenosti internacionalnih zakona je Volkswagenov skandal iz 2015. („Dieselgate“), gdje je otkriveno, od strane američke agencije za zaštitu okoliša, da je VW namjerno programirao dizelske motore da detektiraju kada su u testnom okruženju te tako promjene performans kako bi bolje odgovarali regulativama ispušnih plinova (dušikovih oksida). Do toga je došlo jer, unatoč tome što i SAD i EU imaju zahtjevne standarde, SAD je više fokusiran na dušikove okside, dok je EU više zabrinut oko ugljikovog dioksida. Automobile s dizel pogonom proizvode samo europski proizvođači te je to stoga tražilo „prilagodbu“ za strano tržište. Takvi automobili su u realnom okruženju proizvodili do 40 puta veće emisije dušikovih oksida nego što je to dozvoljeno u SAD-u.

Nadalje, dobar slučaj bi bio i korištenje tehnologija koje zagađivače uništavaju na samom izvoru. Takav korak bi bio odličan početak za postrojenja koja nemaju mogućnost prebacivanja na „zelenije“ izvore energije istog trenutka. Postoje razni načini za razne zagađivače te nisu sve mehanizmi jednako efektivni za sve zagađivače. Jedan od načina je katalitičko oksidiranje – vrlo visokim temperaturama i kemijskim katalizatorima se zagađivači razdvajaju na spojeve koji se mogu bezopasno pustiti u zrak.

Jedna od metoda koja se sve više koristi je i korištenje mikroorganizama ili gljiva za čišćenje teških metala ili organskih spojeva koji teško degradiraju. To se najviše odnosi na zemlje u razvoju, gdje je zagađenost vode po masenoj jedinici puno veća nego u razvijenim zemljama. Osim što se razvijaju same zemlje (ponovno primjer Indija i Kina), mnoge razvijene zemlje sele svoju proizvodnju u zemlje koje još nemaju toliko zakonskih regulativa vezanih za zaštitu okoliša. To se najviše odnosi na rudarsku industriju, gdje je skladištenje otpada skupo te su zagađivači veoma toksični.

Možda najvažniji način preventive zagađenja je razvoj efektivnijih tehnika planiranja proizvodnje. Disbalans ponude i potražnje ima veliki utjecaj na okoliš i njegovo zagađenje – ukoliko se proizvodi produkt za kojim ima malo potražnje, postrojenje bespotrebno doprinosi zagađenju zraka. Iako u ovom slučaju veliku ulogu igraju političke i ekonomske igrice, u idealnom svijetu bi proizvođači diljem svijeta našli način kako balansirati ponudu i potražnju proizvoda te držali bespotrebne tvorničke aktivnosti na minimumu te neželjene proizvode izvan opskrbnog lanca.

Već je u tekstu spomenuto kako je transport jedan od najvećih zagađivača danas. Opće prihvaćeno mišljenje je da bi prelazak na masovnu upotrebu električnih automobila riješio taj problem. Električni auti su sve jeftiniji, najjeftiniji se kreću oko 30 000 američkih dolara (oko 190 000 HRK), dosegom do 250 kilometara. Iako su većinom takvi gradski automobili dostupni širem tržištu, postoje već i oni čiji dosezi idu preko 800 kilometara, iako su ti modeli još uvijek izvan cjenovnog ranga većine ljudi.

Unatoč svemu navedenom, magazin Forbes istražio je jesu li električni automobili zbilja povoljniji za okoliš od automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem. Najveći problem je proizvodnja baterija koje zahtijevaju mnogo rijetkih metala čije izvlačenje iz zemlje uzrokuje karbonske emisije. Jedno komparativno istraživanje je pokazalo da kinseska infrastruktura za proizvodnju električnih automobila proizvede do 60% više CO2 prilikom proizvodnje nego što ga proizvedu automobili s motorima s unutarnjim izgaranjem, iako se ta emisija CO2 može smanjiti za do 66% prelaskom na američki ili europski stil proizvodnje. Kao takve, emisije tih dvaju vrsta transporta su jednake ili malo naginju na stranu električnih automobila. Unatoč tomu, gledano dugoročno, električni automobili su u debeloj prednosti jer dugo traju te, jednom kad se proizvedu, više ne utječu na razinu CO2 u zraku.

Napretkom tehnologije je za očekivati da će električni automobili napredovati te postajati efikasniji i jeftiniji, obzirom na to da se sve više ljudi počinje okretati takvom tipu transporta. Okretanjem ekonomije prema električnim automobilima će napredovati i proizvodna infrastruktura, efikasnije tehnike proizvodnje, opcije recikliranja te će se reducirati potreba za rudarenjem materijala.

Svijet je već naviknuo na proizvodnju kakva jest i ekonomski profit još od prve industrijske revolucije je prevelik da bi proizvođači riskirali i usudili se uvoditi kritične promjene kako ne bi ostali bez tog profita. Ipak, smanjenjem zagađivanja smanjio bi se i pritisak na zdravstveni sustav te bi se smanjila bolovanja te loša produktivnost. Nagađanja Svjetskog ekonomskog foruma kažu da bi svijet mogao izgubiti 3.8 milijardi radnih dana godišnje do 2060. ako se trend nastavi ovakvim tempom.

Već danas se vide posljedica ekonomskih gubitaka. Globalna ekonomija je u gubitku od 225 milijardi dolara godišnje zbog izgubljenih radnih dana. Osim toga, prometna zakrčenja često ometaju dnevne operacije, dok loša kvaliteta zraka utječe na izvedbu i motivaciju zaposlenika, makar posao bio odrađivan i u uredu. Sve veći problem je nemogućnost pronalaženja radne snage u gradovima koji su iznadprosječno zagađeni.

Imajući sve u vidu, proizvođači bi trebali uzimati u obzir zagađanje zraka sve ozbiljnije i ozbiljnije. Ako ne radi ostatka svijeta, onda radi samih sebe.

Yokogawa Hungary and Croatia, vodeći pružatelj rješenja za industrijsku automatizaciju i instrumentacije za procesnu i proizvodnu industriju, objavila je ugovor o “Channel Partner” programu upravo s nama, Autegrom.

Saša Šteković, izvršni direktor Autegre, rekao je: „Sporazumom o Channel Partner Programu s Yokogawom, Autegra ističe svoje vodstvo u industrijskim rješenjima za sustave upravljanja procesima u Hrvatskoj te održava najveću vrijednost za naše klijente i zaposlenike. Zahvaljujući ovoj suradnji, Autegra se raduje što će još dugi niz godina moći voditi mnoge buduće projekte u Hrvatskoj, te otkriti kako Yokogawa i Autegra mogu surađivati ​​u različitim područjima.”

“Tvrtka Yokogawa je uzbuđena zbog sporazuma s Autegrom,” izjavio je Bálint, István, menadžer Yokogawe za Mađarsku i Hrvatsku. “Suradnja Autegre i Yokogawe nudi znatno poboljšani tržišni doseg za rješenja i usluge, što će doprinjeti postojećim i budućim kupcima.”

Više informacija o Channel Partner Programu pročitajte na:

www.yokogawa.com/eu/support/channel-partner-program/

Aditivne tehnologije, poznate kao 3D printanje, prisutne su od kasnog 20. stoljeća. Naime, korijeni 3D printanja postavljeni su od strane gospodina Charlesa Hulla 1984. godine izumom stroja za ispisivanje objekata iz CAD datoteka. Stroj se sastojao od četiri glavna elementa: spremnika punog tekućeg plastike (fotopolimera), platforme koja se spuštala u spremnik, UV lasera i računala koje je kontroliralo laser i platformu. Proces se odvijao u nekoliko koraka. Prvi korak bio je otkrivanje tankog sloja fotopolimera iznad platforme, gdje bi se odmah kristalizirao dodirujući se s UV laserom. Nakon što je prvi sloj bio gotov, platforma bi se spustila niže i tako otkrila novi sloj tekuće plastike, na koji bi laser rekristalizirao na objekt koji se treba ispisati i dva dijela bi se odmah spojila.

U tim počecima, 3D printanje najjednostavnijih objekata trajalo je dugo. Male prostorije koje bi se upravljale malim strojevima obično bi bile završene između šest i dvanaest sati, ovisno o veličini prostorije i stroja. Veće prostorije, veličine nekoliko metara, proizvodile bi se danima.

Iako se 3D printanje dugo koristi, tek je nedavno postalo široko dostupno. Različiti su faktori doprinijeli tome – mogućnost korištenja različitih vrsta materijala, jeftinija cijena ispisivanja i eksponencijalni rast tehnoloških napredaka.

U svojim počecima, 3D printanje se koristilo za stvaranje plastičnih figurica ili prototipova raznih proizvoda ili ideja. Tehnološki napredak danas omogućuje stvaranje proteza veličine života, modela ili elektroničkih proizvoda. S obzirom na sve to, najveći potencijal 3D printanja leži upravo u industriji, posebno u medicinskom području.

Naziv aditivna tehnologija ili aditivna proizvodnja definiran je 2009. kao pojam pod kojim djeluju ASTM International Committee. Danas se koristi nekoliko vrsta aditivnih tehnologija. Kao što je već spomenuto, stereolitografija je prvi proces aditivne proizvodnje objekata sloj po sloj. Taljenje odlaganjem (FDM) je općenito poznato kao 3D printanje. Objekt se stvara tako da polimerni materijal prolazi kroz mlaznicu gdje se zagrijava i sloj po sloj polaže na radnu površinu prema stvorenom obrascu.

Ova tehnologija koristi se u preko 40% uređaja koji se trenutno koriste. Izrada objekata laminacijom čini proizvod tako da laser, sloj po sloj, reže laminirani materijal smješten na prethodno izrezan sloj. Selektivno lasersko taljenje, SLM, koristi se za izradu elemenata visoke gustoće. Praškasti materijal, uz pomoć lasera, doveden je do točke taljenja i “ljepljen” je na prethodni sloj. Taljenje elektronskim snopom (EMB) je metoda izgradnje objekta sloj po sloj taljenjem sloja metalnog praha elektronskim snopom.

Aditivne tehnologije mogu se podijeliti na brzu prototipizaciju i brzu alatnu izradu, te brzu proizvodnju koja povezuje proizvodnju prototipa i alata u proizvodnji konačnih proizvoda u manjim serijama. Brza prototipizacija je naziv za skup tehnologija koje omogućuju inženjerima stvaranje fizičkog modela proizvoda u razvoju izravno iz CAD projekta, računalno potpomognutog dizajna, modela bez potrebe za dodatnim radnim operacijama. Razvijeni model je potpuno funkcionalan bez obzira na složenost dizajniranog modela.

Ovaj tip prototipizacije omogućuje brži ciklus razvoja, mogućnost prezentiranja nedovršenog proizvoda potencijalnim kupcima i implementaciju njihovih opažanja i komentara. Brza alatna izrada koristi se tijekom dizajna proizvodnje. U masovnoj proizvodnji proizvoda potrebno je dizajnirati alate, poput kalupa za prešanje, lijevanje, brizganje i slične proizvodne procese. Alati se izrađuju aditivnim tehnologijama kako bi se optimizirala proizvodnja i identificirale i otklonile nedostaci. Osim brzine izrade takvih alata, oni su i značajno jeftiniji, što smanjuje troškove prije proizvodnje.

Prema procjenama, vrijednost aditivne proizvodnje u 2019. godini iznosila je preko 9 milijardi dolara, što je neznatan dio u odnosu na cijelu industriju, ali postoji vidljiva promjena trenda u sve više promjenjivom poslovnom okruženju i razvoju novih proizvoda. Već su nekoliko startup tvrtki koje se bave proizvodnjom strojeva za aditivne tehnologije i aditivnom proizvodnjom dosegle tržišnu vrijednost od preko milijardu dolara, a sve više proizvođača opreme za tradicionalnu obradu proširuje asortiman aditivnih strojeva. Razvijena je i nova grana industrije koja se bavi proizvodnjom materijala, prahova, tekućina, folija koje se koriste u procesu aditivne proizvodnje.

Suvremeni uređaji imaju mogućnost stvaranja vrlo velikih objekata. Jedan od najvećih komercijalnih uređaja koji ima sposobnost rada s više materijala, kombinacijom plastike, metala i keramike, istovremeno ima radnu površinu od 2000 x 800 x 600 centimetara i maksimalnu težinu objekta od 250 kilograma. Najveći proizvod koji je izrađen je brod izrađen na Fakultetu za morski inženjering u Sjedinjenim Američkim Državama. Ispisani brod dug je 7,6 metara i teži 2.200 kilograma, a ispisivanje je trajalo 72 sata. Uređaj koji se koristio za ispisivanje broda koristi se samo za istraživanje, i ima mogućnost ispisivanja radnih komada do 30 metara duljine, 6,5 metara širine i 3 metra visine s maksimalnom količinom ispisivanja od 200 kilograma materijala na sat.

U općoj industriji, 3D printanje ima sve veće mogućnosti jer danas 3D pisači rade s materijalima poput titana, čelika, aluminija, željeza i bakra, te kao takvi predstavljaju veliki napredak u automobilskoj i zrakoplovnoj industriji. Industrije se mogu više usredotočiti na funkcije svojih proizvoda jer razmišljanje o tome kako će proizvod odgovarati izvan fokusa može izaći iz fokusa. Kao rezultat toga, proizvodnja se ubrzava, smanjuju se proizvodni troškovi i generira manje otpadnog materijala (40 do 70 posto) u usporedbi s tradicionalnom metodom proizvodnje. Na primjer, proizvodnja jedne robotske ruke klasičnom metodom proizvodnje košta 10.000 američkih dolara i traje prosječno 4 tjedna. 3D printanje proizvodi 600 dolara u 24 sata. Airbus je najavio da se u proizvodnji A350 koristi preko 1.000 3D ispisanih dijelova,

U području medicine, 3D printanje je važno iz nekoliko ključnih razloga. Prvi razlog je mogućnost posjedovanja medicinskih uređaja po narudžbi koji nisu precijenjeni. 3D pisači mogu brzo i jednostavno ispisivati stentove, zavoje pa čak i kirurške elemente, praktički u istom trenutku kad su potrebni, osiguravajući da medicinska ustanova nikada ne ostane bez bitnih potrepština. Kao što je navedeno na početku teksta, moguće je stvoriti individualizirane medicinske predmete namijenjene određenom pacijentu. Jaka penetracija aditivnih tehnologija događa se u stomatologiji gdje su pisači intenzivno korišteni u izradi privremenih ljuskica, trajnih implantata i proteza.

U trenutku pisanja, COVID-19 još uvijek drži svijet u stanju STANKE. Veliki problem je nedostatak respiratora u bolnicama koje su preplavljene pacijentima, ali taj problem rješavaju 3D ispisivanjem dijelova za respiratore. Veliki angažman, tijekom pandemije, pokazali su različite tvrtke i entuzijasti koji su stavili na raspolaganje svoje kapacitete 3D printera. Primjer za to je Projekt Pitlane gdje su se timovi Formule 1 udružili kako bi izrađivali dijelove respiratora i projekt OPEN WORKS COVID-19 gdje su entuzijasti organizirali i započeli izradu zaštitnih vizira za medicinske dijatoničare, a projekt se proširio diljem svijeta.

Protetski radovi također se izrađuju brže, jednostavnije i jeftinije. Usporedba s klasičnim protezama gotovo je beskorisna – osim navedenih prednosti, 3D proteze mogu biti bioničke (proteze dizajnirane biološkim inženjerskim metodama koje pokreću mišići i stimulacija živaca) i mogu se prilagoditi u veličini i težini.

Osim primjena u ovim uskim područjima, 3D printanje ima potencijal promijeniti svijet u kojem živimo u mnogo širem spektru. Može se koristiti kao glavno oruđe u globalnoj borbi protiv gladi i beskućništva. Već postoje 3D pisači hrane u svijetu. Oni bi ispisivali prilagođene namirnice, bogate hranjivim tvarima, sintetizirane u slojevima iz posuda s prahom i uljem koje bi se kupovale u lokalnoj trgovini. Takve posude hrane bile bi lako prijenosive, rok trajanja bio bi puno dulji od konvencionalnih namirnica, a mogu se izrađivati od materijala poput proteinskih kukaca. Nedavno je prvi put uspješno ispisan vegetarijanski povrtni odrezak s teksturom mesa. Mogućnosti ovakve upotrebe tehnologije su ogromne, od pravljenja hrane s određenim okusom do posebne hrane koja ne sadrži određene alergene ili sadrži lijekove za lakše uzimanje.

To bi omogućilo istraživanje svemira. Na primjer, dugotrajna putovanja u svemir traju više od petnaest godina. Hrana koja bi bila u obliku praha, što znači da je iz nje izvučena vlaga, mogla bi se čuvati više od trideset godina, omogućujući međuplanetarno putovanje s ljudskom posadom.

Osim hrane, postoji mogućnost jeftinije izgradnje domova. U Kini već se koriste 3D pisači koji koriste 100% industrijskog otpada koji im se daje i grade kuće od tog materijala umjesto od cementa. Takva prebivališta energetski su učinkovita, mogu izdržati potrese do magnitude 9 na Richterovoj ljestvici i grade se s manje otpada i onečišćenja okoliša.

Sa napretkom 3D pisača i pripadajuće tehnologije, neizbježno je zapitati se što nas još očekuje u tom pogledu. Jedna mogućnost je ispisivanje potpuno funkcionalnih organa. Iako zvuči poput znanstvene fantastike, tehnologija je već dostigla sposobnost ispisivanja raznih vrsta organskog tkiva. Razna klinička ispitivanja već su u naprednoj fazi. 2019. godine, tim izraelskih znanstvenika uspješno je ispisao funkcionalni primjerak srca veličine maline, sa svim venama, stanicama i ćelijama, napravljenim od biološkog materijala, a australski tim ispisao je potpuno funkcionalni ušni implantat, koji je implantiran pacijentu korištenjem matičnih stanica i stanica hrskavice.

Proizvođači su počeli koristiti aditivne tehnologije u proizvodnji obuće i odjeće. Jedan takav primjer je tvrtka Feetz, koja proizvodi tenisice potpuno proizvedene korištenjem aditivnih tehnologija. Tvrtka koristi aditivnu tehnologiju kako bi kupcu pružila cjelokupno iskustvo dizajniranja personaliziranih tenisica. Prvo, koristeći mobilnu aplikaciju, korisnik 3D skenira svoje noge, kako bi se stvorio CAD model za izradu tenisica. Korištenjem pisača koji podržavaju više materijala omogućuje se izrada višebojnih tenisica. U nekim modelima obuće, Adidas već koristi dijelove proizvedene aditivnim tehnologijama, poput đona tenisica. Nedavno se pojavilo mnogo startup proizvođača s željom za proizvodnjom odjeće izrađene 3D printanjem.

Iako se razvoj ovakve vrste tehnologije čini kao neizbježan smjer kojim ljudsko društvo treba ići, postoje i problemi. Problemi su, naravno, ekonomske prirode. Najveći problem bit će zaštita intelektualnog vlasništva. S razvojem tehnologije 3D skeniranja, postaje sve lakše izvršiti vrlo precizno skeniranje željenih elemenata, korištenjem lako dostupnih uređaja, što se može koristiti za obrnuto inženjerstvo proizvoda. Mnoge tvrtke koje su dizajnirale određene proizvode koje proizvode mogu se naći u problemima jer će njihov zaštitni znak postati dostupan svima i dodatno, puno jeftiniji. Jedno rješenje je prodaja CAD datoteka za ispisivanje kupcima umjesto fizičkih proizvoda. Iako je to još uvijek daleko, veliki proizvođači već bi trebali početi razmišljati o načinima kako prevladati ovaj problem ili suočiti se s posljedicama.

Sa širenjem popularnosti i dostupnosti 3D pisača, osim koristi za društvo i obrazovanje, pojavio se ozbiljan problem 3D printanih oružja. CAD i STL otvoreni izvori datoteka potpuno funkcionalnih oružja lako su dostupni na različitim web stranicama, što nije problem stvoriti korištenjem jeftinih amaterskih 3D pisača. Dokumentacija potrebna za ispisivanje najpopularnijeg modela funkcionalnog oružja preuzeta je preko 100.000 puta. Proizvođači oružja već dugo koriste aditivne tehnologije u proizvodnji, većinom za proizvodnju spremnika i oklopa, ali neki su već uspješno koristili uređaje koji mogu izrađivati dijelove od legura kako bi napravili mehanizam za kontrolu oružja. Ova tema još uvijek nije jednako regulirana zakonom, a u većini zemalja čak nije ni regulirana.

3D printanje već donosi ogromnu razliku u svijetu kakvog poznajemo, a trenutno toga nismo ni svjesni. Neki od tehnoloških divova već proučavaju tržište poput Googlea, Microsofta, Applea, Samsunga, IBM-a i Amazona, i svjesni smo koliko su ove tvrtke promijenile naše živote u posljednjih 10 godina. Sljedeći korak u korištenju aditivne tehnologije je proizvodnja 3D ispisanih elektroničkih elemenata kako bi se ubrzala i olakšala proizvodnja tiskanih sklopova koji se sada nalaze u velikom broju potrošačkih proizvoda. Napreduje se i u području amaterskih pisača, gdje se nastoji razviti najpopularniji FDM pisači s mogućnošću testiranja metalnih proizvoda.

Razvoj novih materijala, poput biomaterijala, raznih legura i polimernih materijala, uzbuđuje se, što će omogućiti proizvodnju mnogo složenijih proizvoda. Budućnost industrije kreće se prema hibridnoj proizvodnji koja će omogućiti kombiniranje i nadopunjavanje aditivnih i tradicionalnih tehnologija proizvodnje. U vezi s razvojem industrijske proizvodnje, razvijaju se usko specijalizirana softverska rješenja koja olakšavaju i poboljšavaju razvoj novih proizvoda.

Kada 3D printanje u svojoj punoj snazi postane dostupno masama, postavlja se sljedeće pitanje – kako će to utjecati na inovacije i cjelokupni daljnji razvoj civilizacije?

Tragovi farmaceutike mogu se pratiti sve do sredine 19. stoljeća. Krajem 19. stoljeća, kada su procesi farmaceutike bili ručni i trebalo je nekoliko ljudi da proizvedu jednu bočicu lijeka. Danas je situacija donekle drugačija, sveprisutna automatizacija također je ušla u područje ljekarne, gdje roboti i sustavi umjetne inteligencije obavljaju 40-50 proizvodnih poslova koji uključuju pakiranje, sortiranje i mnoge druge radnje.

Prednosti automatizacije u farmaceutskoj industriji su brojne – proizvodnja se ubrzava, prostor za ljudske pogreške se smanjuje, omjeri volumena i mase elemenata u lijekovima su precizniji nego ikad prije, pakiranje je preciznije… Ipak, unatoč svim ovim pozitivnim stranama, mnoge farmaceutske tvrtke odgađaju prijelaz na automatski način proizvodnje zbog jednog očitog razloga – jedna proizvodna pogreška može uništiti proizvodnu seriju koja može sadržavati milijune i milijune tableta ili bočica lijekova.

Ako se greška detektira, bit će velikih ekonomskih gubitaka gdje jedna serija proizvodnje može koštati milijune i milijune dolara, eura, funti, odaberite valutu. Ako se greška ne otkrije na vrijeme, moguće su još gore posljedice gdje se neispravni lijekovi stavljaju u zdravstveni sustav, što može predstavljati potencijalni rizik za potrošače.

Međutim, farmaceutska industrija se u posljednjih nekoliko godina sve više usredotočila na prihode, a prihodi generirani rukama ne mogu se mjeriti s onima koje pruža automatski sustav. Sve više farmaceutskih tvornica prelazi na automatske proizvodne sustave kako bi nadoknadile proizvodne troškove i smanjile ih, dok se rizik iz prethodnog odlomka povećava. Automatski sustavi danas su mnogo stabilniji, precizniji, alarmi i upozorenja prijavljuju svaku proizvodnu pogrešku koja se može odmah otkloniti te su mnogo pouzdaniji.

Osim toga, automatizacija pruža veliko olakšanje u logistici i administrativnim poslovima. Dostava lijekova danas je puno lakša zbog automatskih zapisa o proizvodnim serijama, logističke pogreške mogu biti puno lakše primijećene i ispravljene, što omogućuje lijekovima da što brže stignu do ljudi kojima su najpotrebniji.

Međutim, automatizacija u ovoj industriji nikada neće moći potpuno zamijeniti čovjeka, ali u budućnosti će biti potrebna više nego ikada. Razlog je jednostavan – početak proizvodnje personaliziranih lijekova. Danas se svim ljudima s istom dijagnozom još uvijek daju isti lijekovi bez obzira na razlike u genetici, dobi, spolu, razini bolesti, itd. Personalizirani lijekovi još nisu dosegnuli svoj puni potencijal, što će automatski omogućiti sustavi za analizu milijuna individualnih genoma, medicinskih zapisa, obiteljskih bolesti, istraživanje određene vrste bolesti u kratkom vremenu i omogućiti. Ovaj način liječenja mogao bi donijeti najveći pomak u liječenju rijetkih bolesti gdje je personalizirani pristup važniji nego u nekim svakodnevnim bolestima.

Automatizacija ljekarne ima svijetlu budućnost, ali još uvijek mnoge tvrtke nisu odlučile o njihovom uvođenju. Njihove brige su najčešće trošak implementacije, složenost korištenja i prihvaćanje osoblja. Ipak, takvi sustavi su jeftiniji i dostupniji tijekom vremena te su lakši za korištenje, što ih čini privlačnijima svim farmaceutskim tvrtkama, bez obzira na njihovu veličinu.

Što smo bili?
Autegra d.o.o. je s radom počela 1.1.2015. sa sjedištem u Garešnici i jednim zaposlenikom koji je imao svoju viziju rada, odnosa prema budućim zaposlenicima i klijentima te željom za stvaranjem mladog i ambicioznog tima koji se neće bojati izazova koji će se naći na putu. Vizija je uključivala moderan radni režim (fleksibilno radno vrijeme, rad od kuće, team buildinzi, opušteni sastanci…), stvaranje tvrtke s jakim know-how-om na području procesne automatizacije te općenito rad u industrijskoj automatizaciji kao takvoj.

Sam početak je bio zasnovan na partnerstvu s tvrtkom na području farmacije, s kojom je radni odnos postojan i danas, no s vremenom su se partnerstva počela širiti te je broj kupaca, partnera i projekata rastao što je uzrokovalo potrebu za povećanjem broja zaposlenika, koji traje još i danas.

Što jesmo?
Autegra d.o.o. trenutno zapošljava 7 ljudi, s tendencijom rasta i povećanja broja zaposlenika. Surađujemo s Fakultetom elektrotehnike i računarstva (FER) gdje u koordinaciji s mentorima završnih i diplomskih radova zadajemo praktične zadatke iz stvarnih projekata u cilju produljivanja suradnje sa studentima u obliku radnog odnosa.

Trenutno obavljamo poslove u automatizaciji u Hrvatskoj i na području Europe, s mogućnošću širenja na ostale kontinente. Opseg rada je ostao isti, s fokusom na farmaciju i biokemiju, ali s težnjom prema proširenju i na ostale branše procesne industrije, kao i na tvorničku automatizaciju odnosno automatizaciju strojeva. U trenucima kada se ne radi, ne surađuje s drugim tvrtkama i ne širi, organiziraju se razni team buildinzi, večere i druženja. Teambuildinzi su se dosad sastojali od aktivnog dijela (roomescape, karting…) i pasivnog dijela (večera).

Što želimo postati?
Autegra d.o.o. posluje s ciljem postanka vodećom tvrtkom za procesnu automatizaciju na području farmacije i biokemije. Nastojimo se širiti po broju zaposlenika te po broju projekata na kojima radimo.

U kratkoročnom cilju je prvenstveno otvaranje podružnice u Zagrebu te pojačani samostalni rad na hardverskom dijelu projekta.

Dugoročni ciljevi su širenje tvrtke te dovoljan broj zaposlenika s znanjem i iskustvom za samostalno preuzimanje projekata, opremanje ureda u skladu s modernim načinom obavljanja posla te, kao i uvijek, trud da zaposlenici budu zadovoljni s poslom koji rade, u financijskom, socijalnom i psihološkom aspektu.