O ekološkim problemima se danas razgovara više nego ikad prije. Industrijska grana gospodarstva jedan je od najvećih zagađivača Zemljine atmosfere te se kao takvo zagađenje okoliša kroz industriju treba smanjiti što je moguće više. Zagađivanja se događaju na razne načine – ispuštanjem raznih nestabilnih organskih spojeva, zagađivača zraka u plinovitom stanju ili neispravnim odlaganjem čvrstog štetnog otpada. Svi ti čimbenici dokazano loše djeluju na zdravlje ljudi i drugih živih bića, onečišćenje okoliša te kontaminaciju zraka i opskrbljivača vodom.

Iako većina zagađenja ima puno veće dugoročne posljedice, ukoliko se poklopi nekoliko čimbenika, te posljedice mogu biti kratkoročne i opasne. Veliki smog u Londonu, koji se dogodio između 5. i 9. prosinca 1952. godine ubio je, po nekim procjenama, najmanje osam, a najviše do dvanaest tisuća ljudi. Smog je nastao kombinacijom jako hladnog vremena bez vjetra i korištenjem kamina na ugalj kako bi ljudi ugrijali svoje domove. Magla nastala vremenskim uvjetima se kombinirala sa smogom nastalim iz kamina, automobila i dimnjaka. Punih pet dana oblak magle i smoga je paralizirao London, cijela prometna infrastruktura je bila stopirana osim londonske podzemne željeznice. Umirali su uglavnom djeca i starci te ljudi s kroničnim bolestima pluća.

Taj događaj je potaknuo britanski parlament na tranziciju s ugljena kao primarnog goriva na plin, naftu i električnu energiju. Slične stvari se događaju i danas, prevelika svjetska populacija i potrebe koje s tim idu su uzrok sve više nekontroliranog izbacivanja industrijskog otpada u okoliš te je potrebna tranzicija na čiste izvore energije.

Zadatak proizvođača je da eliminiraju negativne nusproizvode iz industrijskog sektora što je više moguće.

Zašto je tomu tako, poprilično je jednostavno. Općepoznato je koliko loših posljedica donosi prekomjerno ispuštanje otpada u okoliš. Najopasnija je globalno zatopljenje do kojeg dolazi prekomjernim ispuštanjem metana i ugljikovog dioksida u atmosferu te većina tih emisija dolazi upravo iz industrijske proizvodnje.

Zagađenje zraka može se definirati kao „uvođenje supstanci ili energije, uzrokovano direktno ili indirektno od čovjeka, u zrak što rezultira štetnim učincima kao što su ugrožavanje ljudskog zdravlja, štetnost živim bićima i ekosustavima i materijalnom posjedu te ometanje pogodnosti i ostalih legitimnih upotreba okoliša“. Najveći zagađivači atmosfere danas su dušikovi oksidi, sumporovi oksidi, čestični plinovi (prašina) te teški metali poput žive ili olova. Uz diretkno odgovornu industriju (osobito industrija na ugljen), veliko zagađenje uzrokuje transport, poljoprivredni sektor te spaljivanje otpada.

Sve više industrija svoje pogone prebacuje na čiste izvore energije te bi se tim primjerom trebalo voditi i ostatak tvrtki. Postrojenja koja koriste prirodni plin ili ugljen kao pogonsko gorivo doprinose zagađenjima vode i zraka posvuda po svijetu. Ti zagađivači uzrokuju poteškoće u disanju, neurološke probleme te povećavaju vjerojatnost srčanih udara i raka uz ostale kronične zdravstvene probleme. Najveći korisnici fosilnih goriva su proizvođači papira i betona. U najboljem slučaju kao energija bi se koristile solarna energija i energija vjetra, ali mehanizam je još daleko od toga. Prihvatljivo bi bilo korisititi energiju biomase ili geotermalnu energiju, koji ispuštaju dio zagađivača, ali u znatno manjoj količini nego prirodni plin i ugljen.

Zagađenje zraka i klimatske promjene su usko povezane, što je dovelo do internacionalnih zakonskih regulativa. Unatoč zakonima, industrije koje se još ne prebacuju na čišće izvore energije ih uspješno zaobilaze. Po istraživanju Andrewa Kinga i Micheala Lenoxa iz 2002. čak 30% industrija potcjenjuje mjere za smanjivanje otpada. Zagađeni zrak samo u Europi je odgovoran za 400 000 preuranjenih smrti godišnje. Loša implementacija zakona i slabo provođenje, unatoč dobrim i strogim zakonima, su glavni krivci za to što europski gradovi vode u zagađenju zraka, unatoč zemljama u tranziciji kao što su Indija i Kina koje se oslanjaju na industriju kao glavnu gospodarsku granu. Pretpostavlja se da će se do 2030. godine zagađenost zraka smanjiti, ali će se tada eksponencijalno usporiti.

Najbolji nedavni primjer neusklađenosti internacionalnih zakona je Volkswagenov skandal iz 2015. („Dieselgate“), gdje je otkriveno, od strane američke agencije za zaštitu okoliša, da je VW namjerno programirao dizelske motore da detektiraju kada su u testnom okruženju te tako promjene performans kako bi bolje odgovarali regulativama ispušnih plinova (dušikovih oksida). Do toga je došlo jer, unatoč tome što i SAD i EU imaju zahtjevne standarde, SAD je više fokusiran na dušikove okside, dok je EU više zabrinut oko ugljikovog dioksida. Automobile s dizel pogonom proizvode samo europski proizvođači te je to stoga tražilo „prilagodbu“ za strano tržište. Takvi automobili su u realnom okruženju proizvodili do 40 puta veće emisije dušikovih oksida nego što je to dozvoljeno u SAD-u.

Nadalje, dobar slučaj bi bio i korištenje tehnologija koje zagađivače uništavaju na samom izvoru. Takav korak bi bio odličan početak za postrojenja koja nemaju mogućnost prebacivanja na „zelenije“ izvore energije istog trenutka. Postoje razni načini za razne zagađivače te nisu sve mehanizmi jednako efektivni za sve zagađivače. Jedan od načina je katalitičko oksidiranje – vrlo visokim temperaturama i kemijskim katalizatorima se zagađivači razdvajaju na spojeve koji se mogu bezopasno pustiti u zrak.

Jedna od metoda koja se sve više koristi je i korištenje mikroorganizama ili gljiva za čišćenje teških metala ili organskih spojeva koji teško degradiraju. To se najviše odnosi na zemlje u razvoju, gdje je zagađenost vode po masenoj jedinici puno veća nego u razvijenim zemljama. Osim što se razvijaju same zemlje (ponovno primjer Indija i Kina), mnoge razvijene zemlje sele svoju proizvodnju u zemlje koje još nemaju toliko zakonskih regulativa vezanih za zaštitu okoliša. To se najviše odnosi na rudarsku industriju, gdje je skladištenje otpada skupo te su zagađivači veoma toksični.

Možda najvažniji način preventive zagađenja je razvoj efektivnijih tehnika planiranja proizvodnje. Disbalans ponude i potražnje ima veliki utjecaj na okoliš i njegovo zagađenje – ukoliko se proizvodi produkt za kojim ima malo potražnje, postrojenje bespotrebno doprinosi zagađenju zraka. Iako u ovom slučaju veliku ulogu igraju političke i ekonomske igrice, u idealnom svijetu bi proizvođači diljem svijeta našli način kako balansirati ponudu i potražnju proizvoda te držali bespotrebne tvorničke aktivnosti na minimumu te neželjene proizvode izvan opskrbnog lanca.

Već je u tekstu spomenuto kako je transport jedan od najvećih zagađivača danas. Opće prihvaćeno mišljenje je da bi prelazak na masovnu upotrebu električnih automobila riješio taj problem. Električni auti su sve jeftiniji, najjeftiniji se kreću oko 30 000 američkih dolara (oko 190 000 HRK), dosegom do 250 kilometara. Iako su većinom takvi gradski automobili dostupni širem tržištu, postoje već i oni čiji dosezi idu preko 800 kilometara, iako su ti modeli još uvijek izvan cjenovnog ranga većine ljudi.

Unatoč svemu navedenom, magazin Forbes istražio je jesu li električni automobili zbilja povoljniji za okoliš od automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem. Najveći problem je proizvodnja baterija koje zahtijevaju mnogo rijetkih metala čije izvlačenje iz zemlje uzrokuje karbonske emisije. Jedno komparativno istraživanje je pokazalo da kinseska infrastruktura za proizvodnju električnih automobila proizvede do 60% više CO2 prilikom proizvodnje nego što ga proizvedu automobili s motorima s unutarnjim izgaranjem, iako se ta emisija CO2 može smanjiti za do 66% prelaskom na američki ili europski stil proizvodnje. Kao takve, emisije tih dvaju vrsta transporta su jednake ili malo naginju na stranu električnih automobila. Unatoč tomu, gledano dugoročno, električni automobili su u debeloj prednosti jer dugo traju te, jednom kad se proizvedu, više ne utječu na razinu CO2 u zraku.

Napretkom tehnologije je za očekivati da će električni automobili napredovati te postajati efikasniji i jeftiniji, obzirom na to da se sve više ljudi počinje okretati takvom tipu transporta. Okretanjem ekonomije prema električnim automobilima će napredovati i proizvodna infrastruktura, efikasnije tehnike proizvodnje, opcije recikliranja te će se reducirati potreba za rudarenjem materijala.

Svijet je već naviknuo na proizvodnju kakva jest i ekonomski profit još od prve industrijske revolucije je prevelik da bi proizvođači riskirali i usudili se uvoditi kritične promjene kako ne bi ostali bez tog profita. Ipak, smanjenjem zagađivanja smanjio bi se i pritisak na zdravstveni sustav te bi se smanjila bolovanja te loša produktivnost. Nagađanja Svjetskog ekonomskog foruma kažu da bi svijet mogao izgubiti 3.8 milijardi radnih dana godišnje do 2060. ako se trend nastavi ovakvim tempom.

Već danas se vide posljedica ekonomskih gubitaka. Globalna ekonomija je u gubitku od 225 milijardi dolara godišnje zbog izgubljenih radnih dana. Osim toga, prometna zakrčenja često ometaju dnevne operacije, dok loša kvaliteta zraka utječe na izvedbu i motivaciju zaposlenika, makar posao bio odrađivan i u uredu. Sve veći problem je nemogućnost pronalaženja radne snage u gradovima koji su iznadprosječno zagađeni.

Imajući sve u vidu, proizvođači bi trebali uzimati u obzir zagađanje zraka sve ozbiljnije i ozbiljnije. Ako ne radi ostatka svijeta, onda radi samih sebe.